Konfuzija II
Idemo u krajnost ...
Poricati sam sebe, a opet ostajati i ustrajati pri svome ...
Ljubav... mnogo ljubavi ima čovjek... ljubav prema roditeljima... životinjama.... itd... itd ...
Imas đačku ljubav, pa imaš prvu ljubav... pa neku drugu ljubav ...
Sve u svemu zaljubiš se nebrojeno puta u toku jednog života... odljubiš se bezbroj puta.
Ali... kad tad svatko od nas susretne svoju femme fatale (ili muškarca fatale) ... i to je prava ljubav ONA ljubav... koja je jedna jedina... neponovljivi osjećaj i nezamjenjiv...
Nakon toga... imaš milijun komadića jednog srca, sljepljenog, "selotejpom" pokrpanog...
U svakom komadiću rađa se jedna zasebna ljubav...
Neki i ostanu prazni... najčešće svijetu pokazujemo one prazne komade... a za sebe čuvamo onaj jedan jedini pravi komad srca onog nekadašnjeg srca u kojemu još tinja ona iskonska prava ljubav...
Vječna vatra .. vječna toplina koja nas grije i onda kad se mrznemo i onda kad vije snjeg vani...
Čeka... strpljivo čući i čeka... da se kao feniksa podigne iz pepela ponovo... i ogrije sve oko sebe, proširi svoju toplinu i sreću poput najljepšeg proljetnog dana...
Ostali komadići srca razbijenoga, u stanju su pružiti privid ljubavi skoro svakoj koja nas želi, ovako urušene, polusrušene...
Otuda i srce ko autobus, jer nakon kataklizme u njemu ima mjesta za svaku, svaku koja će nam pružiti sat, dva... dan... mjesec topline, emocija ... ljubavi... međupostaja na kojoj čekamo dolazak onog pravog vlaka za naše odredište...
Primjera ima oko nas bezbroj ... pogledajte malo muškarce oko sebe .... (i ne samo muškarce) ...
Svi se ubijamo... svatko na svoj način pokušava sebi prikratiti muke... vrijeme čekanja, mada ono pravo neki od nas nikad više neće dočekati ... svjesno ili nesvjesno... putem sudbine ili spleta nesretnih okolnosti, mnogi od nas skončaju kako ne bi trebali i kako ustvari ne žele...
Prvi naprimjer... ide direktno... uspjelo ili neuspjelo..... pokušava nekom nešto pružiti, nemoćnik u srcu, nemoćnik u duši... pruži malo da bi sljedećeg dana uzeo mnogo više... čovjek koji boli one koji ga vole... hrpa promašaja...
Netko drugi naprimjer ... to isto pokušava... "uživa"(?) u životu tražeći malo emocija... malo iskrenih zagrljaja... koje će moći podnijeti i kad je trijezan... sustavno se pokušava baciti sa vrha alkoholnih visina u ambis užitaka... postaje lagano ali sigurno automat za zadovoljavanje žena...(molim ubacite kovanicu da aparat ponovo pokrenete)... svakom novom sve više očajan, svakom novom sve više nezadovoljan....
Onda imamo opet neke druge .... sjedi, piše... razvija se u pravcu gdje nema boli... gdje nema patnje... samo pero, papir... malo proze, poezije... iskrivljene, čudne, ali čitke i pitke... ne pije da se napije, pije da se ubije... voli kad je "normalan", kad piše pjesme mrzi sebe, mene nju... vas, nas... a mogao bi i više... još jedan ljubimac ženskog "majčinskog nagona" ...
Mnogi, mnoge... spadaju u ove retke, mogao bih tako... do jutra... izmedju svakog krika, svakog novog komadica srca koje otpadne opisati po jedan dragi nam lik ovoga života...
"i dođe mi tako da vrisnem tvoje ime" , ali kažem jebi se... i ti i ja i onaj ko je prvi zaigrao igru ljubavi... ples leptira...
Metamorfoza... od čovjeka do ništice, preko nečijih srca, koje moramo slomiti, iznevjeriti, da bi pomislili da smo sebe zalječili .... obmana i samoobmana postaje sastavni dio ljubavi, one ljubavi koju nudimo, tražimo... sve laž i neistina, pretvaranje, gluma koja više nije gluma...
Oskar za ljubav ...
Kraljevstvo za konja ...
Nominacija za pokušaj ...
Otuda i srce ko autobus, jer da bi opstali varamo sebe, druge, punimo mjesta koja ne pripadaju nikome, a pripadaju ipak nekome... netko uvijek mora biti ranjen... izigran... ali... na kraju balade... Mi sami smo ti koji smo prevareni, osakaćeni ...
I onda ... u autobus uđe netko ... netko tko svojim osmjehom popuni sva mjesta .... netko tko svojim pogledom zauzme sva sjedišta, netko tko pojavom ispuni sav prostor .... i sve ponovno ispočetka ... do sljedeće stanice ...
3 komentara:
Ali... kad tad svatko od nas susretne svoju femme fatale (ili muškarca fatale) ... i to je prava ljubav ONA ljubav... koja je jedna jedina... neponovljivi osjećaj i nezamjenjiv...
Nakon toga... imaš milijun komadića jednog srca, sljepljenog, "selotejpom" pokrpanog... "
Dobro je znati na čemu si, smo lakše je nekako dalje, a možda to i nije bila ona prava... Bravo za post, lijepo je čitati te opet!
Pozdrav
Od uzorita, u 29. srpanj 2010 14:03:27
netko je uvijek pravi ili prava ... bar u tom trenutku ... percepcija se mijenja daljnjim upoznavanjem .....
Od Mrezni Pretrazivac, u 29. srpanj 2010 14:14:40
Ponekad malo strpljenja kada pukne guma, malo dobre volje da se guma zajedno promijeni, pomogne i da se dođe ponovo do pristojne ceste. Što ne znači da neće ponovo naići makadam. Život nije autoput...
Od natuknica, u 30. srpanj 2010 10:35:50
<< Home