I onda sam se probudio ...
...
zauzeo sam mjesto pred kompjuterom, uzeo flašicu vina i vode... kažem sebi... idem malo pisati...
no od pisanja ni p... umjesto toga odgovarao sam na poruke nježnih dušica koje su se našle u mom pisanju ... ah... što ćeš ... nesmiješ razočarati ljude oko sebe, i tako .. upoznao sam putem poruka i nju... jednu usamljenu ženu (no, to mi i je specijalnost, loviti usamljenice) ...
polako pijuckajući, dopisivali smo se i u jednom trenutku predloži mi da dođem do nje... kaže sama i usamljena... ih... sreće moje... ovu sam skuhao na sentiš, za manje od pola sata ...
- kaže donesi bocu vina molim te... negdje u pozadini mozga, zvonilo je malo zvono za uzbunu...
našao sam trgovinu, kupio bocu vina umotao je u bijeli papir i strpao u vrečicu... trebalo mi je punih 20 minuta za pronaći adresu, zatim još pet za snaći se u mračnim uličicama i donekle pogoditi koja zgrada bi to trebala biti ....
vrata otvorena, iz stana dopire vrlo glasni eminem ... zadah.. čudan... vibracije krajnje loše i negativne ... alarm zvoni sve glasnije ... ignoriram...
žena ... kroz stan tumaraju kao dva zombija, mrzovoljni starac koji stalno zbog nečega urla, klinac, njen sin, štene neko čupavo ... gledam, isključujem alarm u glavi, kog kurca ja radim ovdje, pitam se... zidovi užas... fleke, udubljenja, poput poprišta neke bitke koja se odvija svakodnevno... ulazim nakon poziva u sobu... po vratima (valjda ostaci hrane) neke grozne fleke i mrlje... čini mi se da na jednom mjestu raspoznajem i ubod nožem ....
žena... leži na krevetu.. čini mi se ogromna predimenzionirana... nije stara... mladoliko lice ima, čak u svojoj okruglosti simpatično lice... nekako mi se čini poznata, ali nikako ne mogu locirati...
pričamo... iz nje bazdi vino ... pijana... nudi mi svoj neki rokovnik da čitam njene misli... (zašto mi se čini kao da me traci nekog oktopoda obuhvaćaju).... čitam... zbrkan rukopis... na dvije stranice nekoliko promjena raspoloženja.... na trenutke piše staloženim rukopisom, već nekoliko redova kasnije olovka dere papir, kao da bi pisala nožem, zatim vidim... hvata je ludilo... da bi već u sljedećem redu ponovo pisala smireno ... naslov mi sjeva pred očima :
"zapisi jedne luđakinje" ....
odjednom... kaže... uzbuđuje me kako pišeš... (molim?) ... ti si čovjek za mene sirotu ... (molim?) ... alarm se oglašava... slinjavo štene neodgojeno ševi rukav moje jakne ... žena se pretvara u ono što je ... svih dvadeset dlaka na mojoj glavi pokušavaju prekinuti ionako labavu vezu sa mojim tjemenom...
sinulo mi... pa poznam je... pa da... to je ona stara zločesta hobotnica (čini mi se da je crtić o maloj sireni, koja je žrtvovala besmrtnost za udahnuti malo zraka zasićenog ljubavlju) ...
jednako kao i u crtiću sjedi golemo tijelo, sa ljudskom glavom u sredini ... pipci su me obuhvatili, ne mogu se maknuti... ševa, ševa... prokleto štene još ševi moj rukav.....
Ona govori, ali ... ne otvara usta... spustim pogled... njena usta su tamo gdje su dok je bila u ljudskom obliku, spajale se noge... bože, mora da imam noćne more... mislim... pa tko može govoriti iz pičke... a pička ... ma kakva pička... pećina ... i (sad znam da sanjam) hehe ima oblik naopakog kljuna ... ups... pa da... sve se slaže... okrenuti kljun... hobotnica... ah... (ipak mi je lakše odmah nakon zaključka)... neće me tjerati da je ševim, kako bi se pomladila... ili što ja znam, što li već stare očajne hobotnice namjeravaju učiniti sa žrtvama....
moram iči, kažem stisnutoga grla.... ne... ostani... ti si moj dragi... ma moram... znaš... imam posla... malo sam zaostao (a da nisam u razvoju zaostao) sa poslom, pa eto moram raditi i noću...
otvaram vrata ,,, jedan pipak drži bocu i ono nešto pije iz boce ... drugi pipak izbacuje štene slinavo iz sobe, ostali pipci se ovijaju oko mene ... pljuskajući me ... dovraga... ma shvaćam da je palim... ali ... što jednu hobotnicu ima paliti pljuskanje ...
pa to boli ... mater ti polipe jedan usrani ....
guram to od sebe.... oslobađam se pipaka ... uključujem životne funkcije polako... dva pandura stoje pokraj mene .... nimalo dobronamjerni ... mislim... pa zar nije dovoljan jedan ružan san ...
"Gospodine, jeste li dobro?, kaže onaj koji me pljuskanjem oslobodio zagrljaja stare hobotnice ...
otvaram oči skroz... lociram sebe ... trnje ... auto... policijsko auto pokraj mog auta parkirano...
pokušavam izgladiti stvar... što je dosta teško izvesti kad pljusneš čovjeka od zakona i kažeš mu da je polip odvratni ...
no... eto... imaju razumijevanja za moje stanje i jako cijene to što sam vrlo pijan stao odspavati malo, a u cilju bolje sigurnosti u prometu...
no dobro... ajde... evo sto kuna za pojas (jebo te, a ja bio upetljan u pojas ko beba u pelene)... alkohol... hm... smatraju da će vrisnuti ili aparat, ili sudac... pa se eto onako dobre volje... zadovoljavaju kaznom za nevezanje pojasa... a i smiješan im je moj san ...
2 komentara:
Od Tester (Neregistriran) (Neregistriran), u 17. veljača 2007 13:10:00
Od Posjetitelj (Neregistriran) (Neregistriran), u 13. ožujak 2007 4:59:00
<< Home