Absolute Authentic Reality - Apsolutno stvarna stvarnost ...
Naša stvarnost je oblikovana i manifestira se onim što jesmo.
Obično ljudi imaju tendenciju identificiranja sa uvjetovanim razmišljanjima i ponašanjima uvriježenima u našem društvu.
To tvori matricu forme kolektivne misli s kojom se onda neki konfrotiraju ... (jebo te jezik) ili kraće - stvaramo lažnu stvarnost koju zajednica očekuje od nas da stvorimo ...
... Pa bi sad tu trebali laprdati o karmi, o nekoj drugoj paralelnoj stvarnosti, o božanskoj tvorevini, reinkarnaciji, o nekim sranjima koja neznamo ni izgovoriti ...
Ali što kad se nađeš na stvarnoj razmeđi života ... kad se nađeš na stvarnoj "life decision" ... gdje moraš odrediti u kojem smjeru poći i zaputiti se, a svjestan si da pogrešan odabir je i konačni ovaj puta, jer si sve svoje jokere iskoristio već prije.
Gledajući filmove vidimo da se glavni ili sporedni lik, odlući preokrenuti stranicu u svom životu i jednostavno ode i promjeni cijeli život, navike, posao, običaje ... stekne nove prijatelje znance i živi neki sasvim drugačiji život.
Tako je lako to u filmu, ali u stvarnosti, pogotovo hrvatskoj stvarnosti, to je jedan izuzetno složen i neizvjestan poduhvat ...
Kako se odlučiti? Koji su faktori koji omogućavaju pravilnu odluku? ...
Mislim ... teško mi je napustiti nešto što sam 16 godina stvarao (prijatelje, poznanike, kontakte) ... a opet sve to što sam stvarao tih 16 godina, nema vidjeti, svi kontakti mi ne mogu pomoći ... ili bi možda mogli pomoći da sam se nekome obratio za pomoć? ... S druge strane jednom sam napustio sve što sam stvarao 30 godina i realno trebalo bi više vrijediti... pa onda tko šiša 16 godina ....
Eto godina će dana za 20 dana otkako su me sramotno skinuli iz auta, uhitili, zbog "vožnje pod zabranom" ... Godina će kako sam bez posla i kako mi je zabrana upravljanja...
Pa onda treba preživjeti ... treba održati psihu zdravom i naravno treba vjerovati u ono što ti kažu:kad dobiješ natrag vozačku samo dođi raditi, nema frke ...
Naravno, preko stotinjak molbi odaslato, preko pedesetak razgovora obavljeno, ali nema posla ... jednom kad si prošao magičnu granicu od 35 godina nema više posla za tebe (bar ne tako lako) ...naravno u određenim strukama ...
I onda imaš prijatelje, poznanike, drage ljude ... pomognu ti i psihički i fizički prevladati tu tešku godinu ... i smješi ti se ipak na kraju tunela neko svijetlo ...
I onda dođe dan D ... smiješ voziti .. smiješ biti čovjek, smiješ raditi ... smiješ svašta nešto ...
A oni ti kažu ... jebga bila gužva pa smo uzeli nekoga za pomoć na dva mjeseca...
Ali, to je tvoj posao, to tebe čeka i sve stranke se vesele da ćeš se vratiti i svi se vesele da ćeš se vratiti ... i to je normalno da ćeš se vratiti ... ali ... ali ... hej ... stani malo...
Kad me jebu volim i da me maze ... i da me ljube ... ipak .... ah ... oh i uh ...
... I tako ... polako se spremam ko psić, podvijenoga repa vratiti majci i "zlim" jezicima susjeda ...
Smiješi mi se nova budućnost ... neko novo sutra ... u svom starom gradu ... odakle sam ponikao, odakle sam pobjegao ... smiješi mi se mnogo sranja :) i moram biti sretan jer :) imamo Hrvatsku ...
6 komentara:
kad je stvarnost takva kakva jeste - a poznato mi / opet / vrlo dobro. I potraga za poslom u toj dobi i primanje negativnih odgovora i mnogo toga...i onda, pošalješ molbu vrlo daleko od mejsta u kom živiš i dobije naznake pozitivnog. i sad,,,spremam se da okrenem list. sam oda s njihove strane bude ok.O, još kak oću slatko da okrenem taj list...I znam, neće biti lako - nimalo.ali - hoću to.
Sretno..i ne boj se raskrsnica, tu su da nas...osnaže...:o))
Od PriceSvetionika, u 2. kolovoz 2010 11:59:28
Od Mrezni Pretrazivac, u 2. kolovoz 2010 12:48:06
Od medeja7, u 2. kolovoz 2010 12:59:53
Svi se bojimo - to je normalno. ne valja sam oda nam strah zamagli vid ili nas natjera da ...stanemo....
:o)
Od priceSvetionika, u 2. kolovoz 2010 14:21:02
Bilo bi dobro zakoračiti na put koji širi naše mogućnosti djelovanja.
To je put kamo kroče rijetki.
Tamo kamo je masa......... mogućnosti su prorijeđene.
U sebi, točno znamo kamo bi se dobro osjećali, taj nutarnji glas ako nam je vođa, nema veze za napore, uložene na hod do cilja.
I kao maleni, smo padali... moja koljena su stalno bila u masnicama.
Od Violette, u 2. kolovoz 2010 15:29:52
Od Mrezni Pretrazivac, u 2. kolovoz 2010 16:35:34
<< Home